Category Archives: Poezija

Sveti Ilija

Napisao pjesnik Fabijan Lovrić za prigodu Dana Svetog Ilije 2012.

Oganj su ove moje riječi
što pale grijehe nevjernika,
i ja ustajem. Ja, Elijjahu.
Moj Bog je Jahve:
ovo su riječi Njegove,
ovo je vatra istine.

Ništavni su kraljevi na postoljima od laži.

Tražim istinu na Horebu
kako bih obnovio plemena Jakovljeva.

Samo oni koji su usnuli u ljubavi
život će posjedovati.

Bilježim život u Knjizi kraljeva
kako bi mnoštvo shvatilo
iskrenu borbu protiv Ahaba i Jazabele.

Onaj koji istinu govori
osuđen je na samoću.

Jahve mi je podario:
četiri bijelca krilata,
četiri istine plamene,
četiri kraljevstva nebeska,
četiri vihora do Boga.
Moj plašt je vodu razdijelio
kako bih riječ Njegovu pronio,
jer sam sam mogao okolo.
Zato me pamti Jordan,
zato me pamti Elizej,
štuje me Bosna Srebrna
i drhti Sudnji dan.

Iščeznuo sam između ljudi
kako bih s njima ostao;
imam ogledalo
i u njemu lice istine,
ocean bez granica
prepoznaje u srcu mijene,
Antikrist me salijeće,
u Taboru me čuvaju…
Pod bose noge dlanove:
kako bi Bogu hodili,
kako bi istinu nosili,
kako bi milost molili,
kako bi grijehe prostili.
Oganj su ove moje riječi,
i ja ustajem;
ovo su riječi Njegove.

Knin, 3. srpanj 2012.

Crni oblak

Napisao pjesnik Fabijan Lovrić za prigodu Dana Svetog Ilije 2012.
Pjesma o 27. srpnju 1941.

Odnekud, oblak crni,
zaplače nad ravnicom,
nasloni čelo meko
na kamen dinarske hridi;
u kući, oganj trni.
Hrvate zatiru klicom,
zatiru majčino mlijeko
bez obraza i stidi.

Želo se, toga srpnja
njih šezdeset i dvoje,
tek zato drukčiji što su,
tek zato, što postoje.
Gdje je čovjeku trpnja?
Na ražanj, pred majkom?…
O Bože! Zar Tvoje kušnje to su,
kad mržnjom povijest kroje?

Ustani Gromovniče!
Gdje sada Tvoj je rijek?
Prorokuj istinom Krista.
Zar Hrvat kriv je stog
što moli i što voli
svoj dom, kojemu kliče
i koji mu je lijek?

Na mjesečini, miran,
Velebit, kameni Bog.
Gleda Dinaru, majku,
pokolj pučanstva nevinog.
Plače, onako silan!
Stišće lovački rog.
Kraju su priveli hajku,
sudac je, Svevišnji, Bog.

U Koritima se ukoritio
izgubljen oblak crn,
dimi iz nove kuće
i cvjeta, ranjeni trn.

Knin, 21. srpnja 2012.

Spomen na don Đorđa Gospodnetića

Napisao pjesnik Fabijan Lovrić za prigodu Dana Svetog Ilije 2012.

Život sudbina nosi
ko vjetar suhi list
i ne znamo mu let,
nit gdje će zlatno-čist,
i ne znamo mu vrijeme,
nit mjesto,
niti zašto mora
pasti, u neko doba
kada ne pada nitko?

Kada ne pada nitko,
padaju junaci,
padaju umjetnici
pod snagom svojih vatri,
padaju kao klasje
tek zaređeni fratri…
Vjetar život pronosi
po kalendaru smrti
i gdje god nas odnese,
ne možemo se skriti.

Ne možemo se skriti
pod habit,
niti pod masku
nedostižnoga lika.
Određuju nas drugi.
I u streljačkoj vrsti
jedna je puška moja.
Po Bogu,
ista smo slika,
ali ne vrijedi postmodernizmu
norma o skladu boja;
očekujemo sreću,
a posjećuje nas Goya.

A posjećuje nas Goya
s licem nevjerice,
s onim stravičnim bolom
koji nam trga tkivo.
Nekome sve je pravo,
nekome sve to krivo;
sukobe se htijenja,
licemjer traži masu,
a mi smo tako sami
i sretni u samoći,
ali, i to je mnogo,
nečijoj, suludoj zloći.

Nečijoj suludoj zloći
trebaju vrata pakla,
sprave kojim se muči,
čin koji ubija sveto…
Rođen je Gospodnetić
tamo, gdje cvjeta ljeto:
i ponese ga vjetar,
i odrediše mu put,
i odrediše mu život,
i odrediše mu smrt,
a još je bio pun soka,
ne bješe listak žut.

Ne bješe listak žut;
ali ga upokoji
ona stravična sila
Nečastivom uvijek na umu.
Borimo se za život,
a on je uvijek na drumu
kojim prolaze putnici,
psi za njima laju,
umjesto zavežljaja skitnica
nose svjetlost daljina…
Taj ponos Belzebubu smeta:
jer nema viziju kruha
i što je krv od vina!

I što je krv od vina
ako ne sok loze?
I što je sjaj visina?
Ti samo svijetli, Bože,
za radost novog dana.
Nečastivom je sreća
kad nekog guta tama.
Kad nevin čovjek padne,
na njemu nema srama!

Na njemu nema srama
tko Božjim putom hodi,
i vjetar što ga nosi
divljoj, velikoj vodi,
samo je kušnja Boga,
i slavimo Ga.
S toga:
kad sunce život slavi,
tko onda slavi smrt?

Knin, 08. srpanj, 2012.

Vukovar 2012.

Povodom 21. obljetnice pada grada Vukovara donosimo pjesmu Matka Sarića (10 godina), spjevanu Vukovaru u čast:

GRAD HEROJ

Vukovaru dragi grade!
Ti si heroj, svak te znade.

Vučedolska golubica i vodotoranj,
Tvoj su znak.

Poginulo je puno ljudi
A neki se muče i sad.

Ti si čitav i lijep bio,
Protivnik te silom htio.

Koliko god te napadao,
Ti si se do zadnjeg daha branio,

Njihov nisi, nit si bio
To bi tebi reći htio.

Matko Sarić, lV a

Pjesma Miji Vuliću

(Napisao: Anto Topalović)

U Grahovu jedan čovjek ima
On je ponos nama Hrvatima

Kuću gradi gdje ljudi ne stoje
On se vraća na ognjište svoje

Na ognjište gdje mu bio ćaća
Sa ponosom on se tamo vraća

Vulići su bili u tom kraju
Zidine nas na to podsjećaju

Na Vuliće i Bilandžije
Rodno mjesto to im bilo prije

Sjetimo se pokojnoga Mate
Žene Mande i svih drugih, brate

Protjeranih sa svojih ognjišta
I hrvatsko ne ostade ništa

To je mjesto do sada pusto bilo
A sada se posve izmijenilo

Kako Mijo u Korita dođe
Sve oživi, graditi se pođe

Kuću gradi, eno mu i struje
A na putu i bager se čuje

Kroz Korita put je napravio
Mnogo bolji nego što je bio

Veliko si djelo napravio
Sreću, zdravlje Bog ti podario

Bog ti dao sve najbolje, Mijo
Sa svojima uvijek sretan bio

Korita

Ovih dana naše misli i pažnja usmjerene su na Korita, na sve što se tamo mijenja i radi, neuništivom voljom i ljubavlju Korićana. U ovom svjetlu donosimo pjesmu koju je napisala i poslala gospođa Blaženka Vulić Jadras.

KORITA (Blaženka Vulić Jardas)

OVDJE SU BILA KORITA
I BIT ĆE TU DOVIJEKA,
OVDJE SU ŽIVJELI VULIĆI
VJETROVE DONOSI JEKA.

PELIN JE GORKE SUZE DAO
PUSTIO KORJENJE KROZ GRUDE MOJE,
ON MI JE BOSNU MOJU UKRAO
GDJE VULIĆEVA SJEMENA STOJE.

PROKLETA RUKA, ČIZMA KRVAVA
TI HULIGANI I PROBISVJETI
HTJELI SU CIJELU BOSNU ZA SEBE,
HTJELI SU HRVATSKO SRCE UZETI.

PUSTINJA, GOLET I RUŠEVINE,
TEK MRVA SUNCA SA NEBA MALA
TADA MI JEDNA NA UM SINE
PA MOJA BOSNA TU JE OSTALA.

VINIKA NAŠA ZNAK JE SELA
I PRADJEDOVA I OTACA,
VINIKA NAŠA NIJE SE DALA
JER TO JE JEKA NAŠIH SRDACA.

PROSTRANE NJIVE, LIVADE, KAMEN
I PELIN SVUDA, POSVUDA STOJI.
TU SU KORJENI ŽIVOTA MOGA
TU SU ŽIVJELI VULIĆI MOJI.

SAD SU KRIŽEVI ZNAKOM ŽIVOTA
PA MAKAR KUĆA NEMA KROVA,
SVA ONA KORITSKA BISTRA LJEPOTA
BIT ĆE JOŠ LJEPŠA, JAČA I NOVA.

PROSTRANO POLJE MAĆU ZOVE,
ZOVU I STIPU BRDA DALEKA,
I TETKU DRAGICU I MOGA TATU
I ĆIĆA SLAVKA, ČUJE SE JEKA.

AL TO JE SAMO OD KRVI I MUKE
OD MRTVIH DUŠA MANDE I MATE,
OD MOJIH DJEDOVA I MOJIH KORJENA
DA IM SE GROZNE MUKE SKRATE.

DOĐITE DJECO I UNUCI MOJI,
NEK DRUGI VIDE ČOVJEK ŠTO JE,
RAZLETITE SE PO NAŠIM POLJIMA
GDJE VULIĆEVI STOLJEĆIMA STOJE.

OVDJE SU BILA KORITA
I BIT ĆE TU DOVIJEKA,
OVDJE SU ŽIVJELI VULIĆI
VJETROVE DONOSI JEKA.