Spomen na don Đorđa Gospodnetića

Napisao pjesnik Fabijan Lovrić za prigodu Dana Svetog Ilije 2012.

Život sudbina nosi
ko vjetar suhi list
i ne znamo mu let,
nit gdje će zlatno-čist,
i ne znamo mu vrijeme,
nit mjesto,
niti zašto mora
pasti, u neko doba
kada ne pada nitko?

Kada ne pada nitko,
padaju junaci,
padaju umjetnici
pod snagom svojih vatri,
padaju kao klasje
tek zaređeni fratri…
Vjetar život pronosi
po kalendaru smrti
i gdje god nas odnese,
ne možemo se skriti.

Ne možemo se skriti
pod habit,
niti pod masku
nedostižnoga lika.
Određuju nas drugi.
I u streljačkoj vrsti
jedna je puška moja.
Po Bogu,
ista smo slika,
ali ne vrijedi postmodernizmu
norma o skladu boja;
očekujemo sreću,
a posjećuje nas Goya.

A posjećuje nas Goya
s licem nevjerice,
s onim stravičnim bolom
koji nam trga tkivo.
Nekome sve je pravo,
nekome sve to krivo;
sukobe se htijenja,
licemjer traži masu,
a mi smo tako sami
i sretni u samoći,
ali, i to je mnogo,
nečijoj, suludoj zloći.

Nečijoj suludoj zloći
trebaju vrata pakla,
sprave kojim se muči,
čin koji ubija sveto…
Rođen je Gospodnetić
tamo, gdje cvjeta ljeto:
i ponese ga vjetar,
i odrediše mu put,
i odrediše mu život,
i odrediše mu smrt,
a još je bio pun soka,
ne bješe listak žut.

Ne bješe listak žut;
ali ga upokoji
ona stravična sila
Nečastivom uvijek na umu.
Borimo se za život,
a on je uvijek na drumu
kojim prolaze putnici,
psi za njima laju,
umjesto zavežljaja skitnica
nose svjetlost daljina…
Taj ponos Belzebubu smeta:
jer nema viziju kruha
i što je krv od vina!

I što je krv od vina
ako ne sok loze?
I što je sjaj visina?
Ti samo svijetli, Bože,
za radost novog dana.
Nečastivom je sreća
kad nekog guta tama.
Kad nevin čovjek padne,
na njemu nema srama!

Na njemu nema srama
tko Božjim putom hodi,
i vjetar što ga nosi
divljoj, velikoj vodi,
samo je kušnja Boga,
i slavimo Ga.
S toga:
kad sunce život slavi,
tko onda slavi smrt?

Knin, 08. srpanj, 2012.

1 comment

    • marijazeljko on 14.03.2013 at 21:55

    Prekrasno…….tužno….

Leave a Reply

Your email address will not be published.