Crni oblak

Napisao pjesnik Fabijan Lovrić za prigodu Dana Svetog Ilije 2012.
Pjesma o 27. srpnju 1941.

Odnekud, oblak crni,
zaplače nad ravnicom,
nasloni čelo meko
na kamen dinarske hridi;
u kući, oganj trni.
Hrvate zatiru klicom,
zatiru majčino mlijeko
bez obraza i stidi.

Želo se, toga srpnja
njih šezdeset i dvoje,
tek zato drukčiji što su,
tek zato, što postoje.
Gdje je čovjeku trpnja?
Na ražanj, pred majkom?…
O Bože! Zar Tvoje kušnje to su,
kad mržnjom povijest kroje?

Ustani Gromovniče!
Gdje sada Tvoj je rijek?
Prorokuj istinom Krista.
Zar Hrvat kriv je stog
što moli i što voli
svoj dom, kojemu kliče
i koji mu je lijek?

Na mjesečini, miran,
Velebit, kameni Bog.
Gleda Dinaru, majku,
pokolj pučanstva nevinog.
Plače, onako silan!
Stišće lovački rog.
Kraju su priveli hajku,
sudac je, Svevišnji, Bog.

U Koritima se ukoritio
izgubljen oblak crn,
dimi iz nove kuće
i cvjeta, ranjeni trn.

Knin, 21. srpnja 2012.

1 comment

    • marijazeljko on 14.03.2013 at 21:51

    Svaka čast gosp. Fabijan kako dirljivo….

Leave a Reply

Your email address will not be published.