Slika prikazuje mjesto na kojem je bila crkva Sv. Josipa i njezine ostatke nakon četničkog pohoda.

 


Katolička crkva u Unišima građena je krajem XIX. stoljeća, gradio ju je fra Mijo Kotaraš (rođen kao pravoslavni, u Topolju na izvoru Krke), prvi put je devastirana tijekom Drugog rata, a u ovom zadnjem, Domovinskom ratu, četničke horde razorile su je tako da se ni temelj ne poznaje. Na stranicama nekog ekstremističkog foruma iz Banja Luke, izvjesni Lenjin piše kako u selu nema crkve do pravoslavne, što je notorna laž, jer on dobro zna kada je i od koga minirana katolička crkva Sv. Josipa, iznad kuća u Gornjem selu, u zimu 1993. godine. Za gradnju nove crkve zaslužan je upravo Lenjin i njegovi sljedbenici, da nisu srušili staru, ne bi bilo potrebe za gradnjom nove, i čija gradnja na novoj lokaciji je uvjetovana najprije strukturom stanovništva, ne mogu se starci penjati uz stranu da se Bogu mole, zato su tražili da to bude u selu. Predložili su da je najpogodnija lokacija kod Matine pojate, između puta i ogradnog zida doma kulture (istog su četnici iz cetinski sela devastirali početkom rata 1991. godine, kada su naoružani upali u selo, a Lenjin se je malo kasnije uselio u njega, ko paša u neki han), na zemljištu u vlasništvu: dijelom Mate Galiota (Milančevom), a dijelom Josipa Momira Galiota, koji nije pravio nikakve smetnje oko smještaja crkve, ne vidim onda razlog za brigu nekog TAMO DALEKO.


Pravoslavna crkva „iza polja“ nije devastirana, ni zapaljena u ratu, ni neposredno iza rata, već nekoliko godina kasnije, a uzrok je bio požar kojeg je zapalio Bože Barišić Prnjar iz Podgradine, od tamo se požar proširio do Šale i Manite drage, kojom prilikom je učinjena velika šumska šteta, a tom prilikom su izgorjeli mnogi plasti sijena u uniškom polju, i crkva „iza polja“, koju kako vidite nisu zapalile „ustaše“, već je vatru potpalio pravoslavni iz Podgradine. Zvono sa crkve „iza polja“ stajalo je potom na preslici nekoliko godina, ali je palo zajedno s njom prošlo ljeto i sada se nalazi kod Marka Stevičina, jednog od četvoro pravoslavnih koji su ostali živjeti u selu. Toliko o vašoj istini i poštenju.


Nisu hrvatske snage palile vjerske objekte, već su ih zaštitili, to svjedoči činjenica da nijedna pravoslavna crkva u vrličkoj i kninskoj krajini nije niti oskrnavljena, dok su katoličke od strane četnička uglavnom srušene, kako bi se tako zatomio svaki trag katoličanstvu na ovim prostorima, te poslije pisala lažljiva istorija ‘o vekovnoj srpskoj zemlji’.


U selu postoje organi mjesne vlasti koja radi po svim zakonima BiH, a članovi Vijeća MZ su mudri ljudi, neće dozvoliti skrnavljenje kulturnih objekata, dapače oni čuvaju kulturno naslijeđe. Tako su dijelom obnovili dom kulture, groblje (zajedničko), seoski bunar Pumpu, uređuju seoske putove, a za ovu godinu planiraju nastaviti sa obnovom doma kulture, te sanacije Gusterne i Špije, zapuštenih seoskih bunara još iz turskih zemana.


Iz ovoga je svakom pametnom razvidno da je TAMO NEKI dižu buku bez potrebe, češu se i tamo gdje ih ne svrbi, mi iz sela Uništa u kojem je Hrvata 1991. godine bilo više od 140, ali zbog poznatih problema oko bolničkog liječenja u Kninu i Vrlici, te zaposlenja u splitskom bazenu bili su prijavljeni u mjestu rada (svatko tko je radio u Solinu, Splitu, Vrlici, Kninu… morao je biti prijavljen u mjestu rada, drugačije ne bi dobili posao, iako su im žene i djeca stanovali u Uništima), i nisu se početkom rata prijavili da žive u selu, kao neki od pravoslavnih, koji su isto bili odjavljeni, ali su se 1991. godine prijavili da žive u Uništima (Bos Grahovo), kao Tasle, Rade, Trule, Dule, itd., a zabrinuti inicijatori saborovanja besramno petljaju. Početkom rata u gornjem selu je bilo sedam pravoslavnih obitelji, i u donjem isto toliko, a katoličkih oko 23, i to su pokazatelji odnosa. Tako je 1856. zabilježeno da je u selu bilo 17 katoličkih i 9 pravoslavnih kuća, iz čega se može vidjeti da se omjer obitelji u selu nije mijenjao do ovog rata, a tom su uzrok pak bilo odlazak pobunjenika u druge krajeve u Oluji 95..


Puno buke oko ničega, ovo je malo selo u kojem živi još nekoliko starčadi, a kad oni odu ostaće prazna ova mala kotlina, ma što TAMO DALEKO neki mislili i pisali.